Kafana-gostiona "Vassa" na sutomorskoj rivi, uz neznatne prekide radi 101 godinu. Hroničar je smjenjivanja država koje su gospodarile spičanskim krajem - Austro-Ugarska, pa nakratko Crna Gora, zatim opet carska imperija, pa jedna, druga, treća, ko zna koja Jugoslavija, italijanska i njemačka okupaciona uprava, sve do današnjih dana.

 

Priča o staroj gostioni na "pjeni od mora", tik uz izvor Velja voda, započinje oko 1880. godine. Tada je u austrijsko Sutomore, iz Skadra došao sin italijanskog trgovca Jozo Vassa i njegova mlada žena Vasiljka, rodom iz Bara.

 

"Moj djed i baba stigli su ovdje kao puka sirotinja. Živjeli su pod kiriju, ali su radili noć i dan da stvore nešto svoje. Počeli su pomalo zemlje da kupuju, uzeli plac pored izvora, 1905. godine počeli da grade kuću otvorivši kafanu i trgovinu, a već 1908. se uselili" - sjeća se priča koje je "još davno od starih" čula najstarija Sutomoranka Nada Vassa.   

 

Govorili su joj, kaže, da je već na otvaranju gostiona odlično radila, jer su austrijski vojnici popodne izlazili u malo naselje. "Tata mi je pričao - kad se vojska u pet pusti, oni nijesu znali što će od posla. Poslije fajronta, bivalo je da ladica od pazara padne od težine zlatnika. Prodavali su i po dva kotara prženih ukljeva vojsci, a opet, za večeru su dvoje dijelili jednu ukljevu sa hljebom, samo da bi ušteđeli da dovrše kuću", veli.

 

Pravi utemeljivač gostione bila je Vasiljka Vassa, jer je vodila sve poslove nakon što je ostala udovica u 35-oj godini, sa petoro nejake djece. Iako je bila nepismena, prilježno je vodila finansije. "Imala je tablu, gdje bi zapisivala veresiju - crtice i tačke koliko ko duguje. Nepogrešivo je na kraju mjeseca znala ko i koliko para treba da donese", pripovjeda Nada, dok vadi iz velike koverte gomilu starih fotografija i razglednica iz prve polovine 20. vijeka. Navodi da još u kući čuva dozvole, "iz 1909, 1912, onda onu kralja Petra Staroga, kralja Aleksandra, 'malog' kralja Petra, Tita sa 'Smrt fašizmu Sloboda Narodu', sve do ove posljednje države".

 

Još joj je, zbori ona, živo sjećanje na doba Kraljevine Jugoslavije, kad su prvi put ponudili pansionske usluge u "Gostioni Vassa":"Koštao je 40 dinara pansion i dinar boravišna taksa. Dolazili su bogati Njemci, Česi i Poljaci, bankari i industrijalci sa porodicama i prijateljima, pa Italijani iz Compania d'Antivari što su držali željeznicu i luku. Davali smo tri obroka dnevno - svaki dan je za ručak bilo neko voće, četvrtkom i neđeljom kolači, dvaput neđeljno krompiri s mesom, domaći sir, a triput u sedam dana riba pržena ili lešo. Imali smo barku i dvije tri mreže, i sami lovili ribu. Posebno je cijenjen bio naš majonez, kojeg je tetka pravila od jaja, limuna i ulja maslinova, a nama ruke otpadale od lupanja"- sjeća se vitalna baka.

 

Porodični posao značio je rad od malih nogu, jer se za vrijeme ljetnjih mjeseci skupljao novac da se preživi zima: "Imali smo masline, baštu, voćnjake, držali stoku, živjeli kao jedna imućnija prodica. Primjera radi, nikad opanke nijesmo nosili, samo cipele. Ali smo radili svi, od pet godina pa naviše. Ja sam kao mala brisala banak, i mijenjala vodu za piće gostima za vrijeme ručka. Imali smo među prvima aparat za pivo, pa bi moj brat, tada momčić, svako jutro u šest sati išao u Bar da sačekuje seljake koji su donosili sante leda iz rumijskih pećina. Donio bi led umotan u lišće na biciklu, tako da smo ljeti vazda imali freško hladno pivo".

 

"Tridesetih godina volio je ban Zetske banovine Petar Ivanišević sa svitom doći kod nas popodne da jede pršutu. Ispred nekih izbora, dođe on tako sa načelnikom Bara Zarijom Prelevićem - ko sad da ih vidim - plave uniforme i kape. Pita ban mog oca za koga će glasati, a on odgovara da su dva brata u porodici, pa će jedan tamo, drugi amo, da svi budu zadovoljni. Poslije nekoliko dana evo ga Prelević sam, i zaprijeti ocu da mu prag na kuću ostati čitav, ako oba brata ne glasaju za jugoslovenske radikale. Ispostavi se da se načelnik nije šalio - poslije izbora, naša gostiona dobija kaznu od 100 dinara, što je tada bila strašna para, za "negostoljubivost, nečistoću, neopremanje...". Kad je naredni put ban Ivanišević došao na pršutu, otac mu pokaza kaznu, a ovaj odgovori da treba da plati državi, jer se tako mora. Kad, poslije izvjesnog vremena, iz opštine Bar dolazi novo rješenje kojim Gostionu Vassa nagrađuje ban Zetske banovine za "gostoljubivost, čistoću i kontrirane sve one stavke što su ovi iz opštine bili naveli", uz cifru pet puta veću od one prve kazne" -opisuje Nada Vassa anegdotu iz doba Kraljevine Jugoslavije, šaljivo primjećujući da je svaka sličnost sa sadašnjim vremenom "sigurno slučajna".

 

Za vrijeme Drugog svjetskog rata, normalno se poslovalo sa italijanskom okupacionom vojskom. Nada Vassa ističe da su Italijani bili "nikakvi vojnici, ali ljubavnici veliki, gospoda, kavaliri, trošni, donosili bi ogroman komad parmižana za rakiju ili bokun vina". Kapitulacijom Italije i dolaskom njemačke vojske, gostiona je prvi put u svojoj istoriji zatvorena "od straha od fašista".

 

Međutim, prave nevolje su nastupile po oslobođenju. Iako je dolazak partizana proslavljen u "Gostioni Vassa", neprijatno iznenađenje je uslijedilo 1947. godine. "Došao je zakon da se svi poslovni prostori ustupe državi. Oduzeli su nam kafanu, otvorili zadružni bife, i zaposlili neke članove porodice da rade kao radnici u svojoj gostioni. Tek početkom pedesetih donijeta je odluka da se svaki poslovni prostor, manji od 75 kvadrata, vrati ranijim vlasnicima" - s puno žuči komentariše tadašnje prilike Nada Vassa, potencirajući da njihove muke tada ni iz daleka nijesu bile okončane. "Ustupili su tu tzv. Zadružnu kafanu preduzeću 'Turistbiro', i tek kad su oni doživjeli likvidaciju početkom šezdesetih, mi smo postali vlasnici sopstvene kuće".

 

Po njenim riječima, najbolje ugostiteljske godine u gostioni, pored predratnih, bile su sredinom sedamdesetih: "Dolazili su gosti iz raznih krajeva. Njemci su ostavljali velike pare, jer su puno pili, ali bakšiša od njih nijesi mogao vidjeti. Znali su, kad dođu iz Njemačke da ti donesu poklon, kakav kućni uređaj ili sliku, ali je svaki pfening Njemac čekao da mu vratiš. Bilo je i Poljaka, ali su bili velika sirotinja, nijesu imali ni kafu platiti".

 

Novi život porodične gostionice započinje 1983. godine. Tada objekat preuzima Nadin sin, Zdenko, dajući mu novo ime, "Palma", po zasadima ispred kuće. Od početka devedesetih, ne nudi se u stoljetnoj gostioni prenoćište, a ona se pretvara u kafe-bar s prostranom terasom.

 

"Za posljednje 23 godine 'Palma' je stekla imidž gradske domaće kafane, u koju ljudi generacijama dolaze - nekada očevi, sada sinovi i kćeri" - objašnjava Zdenko Vassa, ističući da su "domaći gosti, u koje ubraja i turiste koji u Sutomore dolaze 15-20 godina, najbrojniji i u sezoni". Zimi je, objašnjava, "baš kućna atmosfera, nas 10-15, jutarnja kafica, malo razgovora, nekad sportska prognoza, danas kladionica".

 

Pripadnici dvije generacije iz stare ugostiteljske familije slažu se kako je platežna moć naroda gotovo obesmislila ovaj posao, a "gostinska kultura svedena na minimum". I otac i majka žale za prošlim vremenima, kad se "jelo i pilo bez pitanja", a svi "živjeli kao jedna kuća, krštavali se i ženili zajedno".